Prošlo je gotovo dvije godine od prvog “crnog“ posta, a i ovog tipa pisanja općenito; ljeto 2013., razdoblje kad je boja imala potpuno drugačije nijanse u sebi, isprepletena (smisliti) idejama glasnog i internetskog. Dotičnog posta sam se sjetio neki dan upravo zbog vremenskih prilika, identičnih onima u 2013.; u obliku serija nepodnošljivo visokih (anticrnih) temperatura koje odjednom presiječe pljusak, baš u trenutku kada si se već pomirio s onim drugim bojama. (nakon drugog čitanja ovog teksta, stalno mi se prikazuje “duginim”, tako da je svejedno kako čitate)
Toliko raspravljamo o tome kako je digitalno okruženje promijenilo sam koncept naslova, jer ga sad pišemo i za “strojeve” poput Googlea, ali i prije smo ga pisali za prazne poglede koji samo prolete kroz naslove na policama, krug se gotovo uvijek ponavlja; tako sam i ja nakon jedne “Potjere” u ponedjeljak, nakon pogrešnog odgovora na pitanje o akromatskoj boji koja se nalazi u naslovu popularnog romana i filma, podlegao digitalnom razmišljao o “50 nijansi crne” i sličnim besmislicama. Zapravo je dovoljno bilo estetski doraditi onaj ALL BLK koji zaista ne funkcionira u #allcaps, ali i kompletnom formom pomalo zaostaje.
I Nabokov i Johnny Cash su u svojim “djelima” naglašavali trenutke kada bi outfit bio potpuno crn, tu je valjda nekakvo sveprisutno strahopoštovanje prema #000000, gdje svatko ima svoju viziju i teoriju iste, for better or worse, vjerojatno ne razmišljajući previše. Tako je i u mom slučaju, nastala situacija u kojoj razmišljam o savršenoj sinergiji glazbe i crne boje na Cashovom vinylu… sve dok se nisam sjetio kako su gotovo svi vinyli crni i da me to često razočara.
U konačnici, to je samo jedan vizualni post, nema potrebe za ovakvim pokušajem pronalaska točnog načina razmišljanja o istom.
v. 2.0
* I do not own most of these images so if you want me to take them down, just contact me here *
