“Status Quo nije opcija.” Samo je jedan David Bowie…

05 David Bowie_album_cover_Aladdin_SaneNakon što sam jutros otvorio Facebook, te vidio link s hashtagom #davidbowierip, prvo sam pomislio kako je riječ o dezinformaciji proizašloj iz novog videa za pjesmu ‘Lazarus‘. News Feed je nastavio u sličnom tonu i tu se informacija pokazala točnom. Kad završi život poznatog glazbenika obično krene ono “davljenje” linkovima (u neku ruku je i ovo dio toga), a ono što je fascinantno u slučaju David Bowiea je kolika se šarolikost persona tamo pojavila; kako onih koje objavljuju linkove, tako i njegovih; presjek njegovog opusa na ovom malom uzorku pokazao je koliki je utjecaj David Bowie imao na pop kulturu; od “zvijezde” Ziggy Stardusta do gotičke dramatičnosti Johna Blaylocka.

Na kraju dana, svatko ima svoju viziju Bowiea i niti u jednom trenutku ne dvoji genijalnost iste.

Osobno, Bowiea sam uvijek više percipirao kao nositelja cjelokupne ideje slobodnog stvaranja i osobnog razvoja nego kao glazbenika ili glazbu koja je svrha sama sebi. Njegove kameleonske transformacije u 1970ima su redovito bile pogonjene artističkim nemirom i željom za pokušajem novog, ali i novim pronalaskom sebe prije nego “trenutna” verzija izgori ili stagnira. Situacije u kojima je status quo najgori mogući ishod. I dok je i on sam, kao i (naknadno) milijuni ostalih bio inspiriran Iggy Popom i Lou Reedom, u konačnici je vratio uslugu (njima, ali i nama) te stvorio nove verzije njih samih. ‘Transformer‘ je ‘beatlesovski’ Reed, a Iggy je na trenutak obukao majicu.

Bowie je kao i onaj drugi David, Lynch, bio lik iz Twin Peaksa koji nije morao pretjerano izlaziti iz svoje kože kako bi se adekvatno uklopio u apsurdnu ludost dotičnog okruženja. Najprirodniji upravo u svojoj netipičnosti, uz stvaralaštvo koje se zatim pojavi kao logična ekstenzija.

U razgovoru s Vanity Fairom, 1998., na pitanje “What’s your favorite journey?”, odgovorio je s “The road of artistic excess.”, a kao “favorite occupation” naveo je “Squishing paint on a senseless canvas”; to savršeno ide u prilog ideji o životu kojeg pokreće proces stvaranja, a ne naknadna kvazikonzumacija onog što izađe iz njega. Nerazdvajanje “radne” i “prave” verzije sebe. Ona se možda ponajbolje razotkriva na aktualnom “Blackstaru”, njegovom najfokusiranijem radu još od berlinske ere (iz očitih razloga, for better or worse…), koji kroz posljednji pozdrav stavlja točku na “i” stvaralaštvu jednog od najvećih umjetnika 20. stoljeća koji je na taj način i vlastiti život zaokružio kao jedan neprikosnoveno umjetničko djelo, u maniri Johnny Cashovog “American…” epiloga…

“Where the f*** did the monday go?”

Dok pišem ovo, razmišljam o tome koji je meni najdraži Bowiev rad, i dok je sam njegov opus tema jednog sasvim drugog eseja / članka / seminara, podsjećam se koliko je sveprisutan bio na mom vlastitom putu, a da toga nisam bio ni svjestan; od toga kako sam prve skice preteče VERY RAREa crtao u autobusu uz ‘The Rise and Fall of Ziggy…” (i Raekwonov “…Cuban Linx”), kako je prva pjesma koju sam ikad pustio u Rockstaru bila “Suffragette City”, koliko je “Warszava” bila sveprisutna tijekom svega vezanog uz Afterlife, da li ću ikad ‘Golden Arrow‘ prestati gledao kao second coming od ‘Station To Station‘, ali i to kako će me i ovi saksofoni sveprisutni kroz novi LP vjerojatno još dugo pratiti.

Kao što je uvod rekao, svi imamo svoju priču o Bowieu.

Hvala David Bowie!

—————————————————-

Bonus, 10.01.2017.

Sastavio sam i playlistu koja donekle smislenom gradacijom prikazuje za što je sve Bowie bio sposoban, naravno, nije riječ o nekakvoj ‘best of’ listi i zato i nema nekih ‘očitih’ pjesama, ali mislim da je upravo to najbolji pokazatelj snage njegovog opusa, a i razlog zašto je zanimljivo sastavljati ovakve liste –> pokušati pronaći alternativu logičnom izboru, upravo ono što je Bowie radio tijekom svoje karijere.

Link na playlistu

Kada se pogleda 2016. i sve ono što je donijela i odnijela, ne može se ne povući paralela između Princea i Bowiea (koja će zbog tih bliskih datuma vjerojatno i ostati trajna poveznica); zapravo je nepravedno Princea staviti u ovako mali odlomak jer je on također tema za poseban esej (ili bilo kakvu dužu varijantu), ali ne mogu ne spomenuti njegov utjecaj na same parametre poslovanja u glazbenoj industriji (u ’90ima), te pristupu stvaranju glazbi (u ’80ima); za razliku od direktnih “konkurenata”, Prince nije bio marketinški proizvod, već sveobuhvatni glazbenik i kreativac, ali, kao što sam rekao, ljudi s drugih planeta zaslužuju eseje za sebe…

BoSave

Share

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *


pet − 2 =

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: